DRUŽBA SESTARA
FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE
Posjetite naš Facebook profil
karlic ivan2Za razgovor u Velikom tjednu zamolili smo prof. dr. sc. Ivana Karlića, predstojnika Katedre dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i profesora kolegija „Kristologija“ na istom fakultetu. U povodu liturgijske proslave Isusove smrti i uskrsnuća zamolili smo ga da nam produbi i aktualizira smisao tih najvažnijih događaja spasenja za našu vjeru.
 
Dragi profesore, imam dojam da danas svi želimo jedno lagano kršćanstvo, u kojem se dobro osjećamo, živimo u lijepom zajedništvu sa svima, i koje od nas ne zahtijeva previše. Međutim, Isusova smrt ne uklapa se u takve naše predodžbe i našoj vjeri daje vrlo dramatičnu dimenziju. Zašto se ona dogodila i je li se morala dogoditi? Je li Bog, koji je sam ljubav, stvarno htio žrtvu svoga Sina radi nas ljudi?
 
Mnogi bi ljudi, i vjernici također, htjeli nekakvo „light“, tj. nezahtjevno kršćanstvo koje pomalo miriše na hipijevsko, da ne velim liberalno: svatko bi si uzeo ono što mu paše a odbacio ono što mu se ne sviđa ili mu je teško. Pa i iz Evanđelja nerijetko uzimamo samo ono što navodno odgovara našim trenutnim potrebama i željama… No, kršćanstvo od samih svojih početaka pokazuje da ono nije ni lagodno ni lagano! To se vidi, primjerice, kod sv. Stjepana Prvomučenika koji je dao život za vjeru u Isusa Krista. Malo vremena nakon Stjepanova mučeništva događat će i mnoga druga mučenička svjedočenja koja se nastavljaju bez prestanka sve do naših dana. Zato ima pravo sv. Augustin kada kaže: „Svako doba je mučeničko“. Kršćanstvo se i širilo iz mučeničke krvi („Krv mučenika sjeme je novih kršćana!“) i možemo reći da kršćanstva bez mučeništva, bez žrtve nema! Nema lagodnog kršćanstva! 
 
To znači sljedeće: kršćanska vjera, odnosno kršćanin ne može se pomiriti s „tekućim stanjem“, ne može se pomiriti sa laži, s nepravdom, sa korupcijom, s izrabljivanjem slabih… A toga, nažalost, uvijek ima u našim međuljudskim odnosima. S takvim stanjem kršćanska vjera, odnosno mi kršćani ne možemo se i ne smijemo se pomiriti ili praviti se kao da se ništa loše ne događa! Zbog toga kršćanska vjera traži od vjernika svojevrsni stalni „konflikt“, izaziva konfliktne situacije; ne u smislu da trebamo izazivati sukobe među ljudima (ne „borbeno ili fundamentalističko kršćanstvo“), nego je potrebno stvarati „konfliktne situacije“ koje će staviti u pitanje postojeće (nepravedno) stanje. Konfliktne situacije stvarao je i sam Isus, i to boreći se za istinu, a protiv laži; za Boga, a protiv zla; za čovjeka, a protiv nečovještva; za pravdu, a protiv nepravde; za djela milosrđa prema bližnjemu, a protiv tlačenja bližnjega! 
 
Doduše, takvo ponašanje i djelovanje Isusa je dovelo do Kalvarije, zato i govorimo o povijesnim uzrocima ili motivima Isusove osude i smrti, tj. govorimo o društveno-političkim i o religijskim uzrocima. Oni su, doduše, ipak sekundarni, primarni je tzv. teološki motiv i uzrok, ali je činjenica da su Isusovi konflikti sa Zakonom i Hramom, točnije sa nositeljima religijske židovske vlasti i sa „čuvarima i tumačima Zakona“ donijeli optužbu da je „bogohulitelj“, da su ga odbacili i optužili kao „lažnog proroka“ koji se „pravi Bogom“. Pravni, pak, motiv osude bio je politički: Isusa je razapela rimska politička vlast jer je, navodno, sebe smatrao „kraljem židovskim“; za rimsku vlast on je bio „politički pobunjenik“ kojega je trebalo ukloniti. Dakle, gledajući u ovoj perspektivi, Isusovu osudu i smrt možemo povezivati s njegovim navješćivanjem kraljevstva Božjega, s njegovim ponašanjem i djelovanjem, kao i s nekim njegovim izričajima koji neizravno upućuju na zaključak da je on Sin Božji, poslan na svijet da ga spasi. 
 
Ipak, ni religijska ni politička perspektiva (tj. povijesni uzroci) Isusove osude i smrti ne otkrivaju (a ni ne mogu otkriti!) niti Isusov pravi identitet, niti temeljni uzrok i temeljno značenje njegove smrti na križu. Za sve novozavjetne spise i za svekoliku kršćansku tradiciju Isusova osuda i smrt imaju ipak dublju dimenziju i dublje značenje. Isusova osuda i smrt na križu ipak prvotno imaju teološki motiv, odnosno značajnu teološku vrijednost. Naime, Isusovo poslanje nije se prvotno odnosilo na političko (pre)uređenje Izraela ili svijeta. Evanđelja govore da je on odbacivao politički angažman koji je za njega bio napast (usp. Mt 4,8-10); zbog toga i odlazi od naroda koji ga hoće proglasiti kraljem (usp. Iv 6,15), poziva učenike da napuste svoje (političke) snove o vladanju nad drugima (usp. Mk 10,37-45), savjetuje da se porez Cezaru plaća (usp. Mk 12,13-17) te tvrdi kako njegovo kraljevstvo „nije od ovoga svijeta” (Iv 18,36). Tako i uzroke njegove osude i smrti ne treba tražiti samo u „ovom svijetu“, nego ih valja tražiti i u providonosnom Božjem naumu za spasenje svijeta. Tu, dakle, valja tražiti prave uzroke i pravo značenje Isusove smrti na križu.
 
U jednom od najstarijih navještaja/svjedočanstava vjere u Isusa Krista Spasitelja veli se: „Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrsnu treći dan po Pismima…“ (1 Kor 15,3-4). Prema tome, prva kršćanska zajednica vrlo je brzo nakon pashalnih događaja shvatila pravo značenje i temeljni motiv Isusove smrti: Božji naum spasenja i Božja ljubav objavljuje se u povijesti na način koji je nekome „ludost“, nekome „sablazan“ (1 Kor 1,18.23), ali koji je zapravo duboko teološki i soteriološki: Isusova smrt dio je Božjega milosrdnog nauma spasenja, na neki način već naviještenoga u Starom zavjetu (govorom o „okajničkoj žrtvi“, o „patnji pravednika“, o „danu Jahvinu“, o „sluzi Jahvinom“…). Bog je, dakle, htio izabrati put poniženja, muke i smrti, kako bi nam objavio svoju spasenjsku i osloboditeljsku ljubav.
 
Nama kršćanima je utješno to što je Isus uskrsnuo, pobijedio je moć grijeha i smrti. Što to znači „uskrsnuti“ i kako znamo da je Isus stvarno uskrsnuo, da svjedočanstva evanđelja nisu samo „pobožna izmišljotina“ njegovih učenika?
 
Evanđelja kažu da su u trenutku Isusova uhićenja gotovo svi njegovi učenici pobjegli, obuzeti strahom da i njih ne zadesi ista kob (usp. Mk 14,50; Mt 26,56). Događaj Kristova uskrsnuća zatekao ih je u nezavidnoj situaciji: vidjevši što se dogodilo Učitelju, oni su razočarani, obeshrabreni, nije im jasno kako se to moglo dogoditi... No, nekoliko dana nakon Isusove smrti njegovi su se učenici opet okupili u Jeruzalemu (premda je to bila nemala opasnost za njih) i počeli svjedočiti pred svima da je Isus živ, odnosno da je uskrsnuo; tako je formirana prva kršćanska zajednica koja od svojih početaka svjedoči da je Nazarećanin pobijedio smrt, da živi jednim novim životom te da se on „dao vidjeti“ (= ukazao) učenicima. To je jedinstvena činjenica, i povijesno dokumentirana, od koje polazi kristološko razmišljanje kada govori o tematici Kristova uskrsnuća; ono predstavlja „zlatnu nit” kršćanske vjere i nade koja povezuje sva stoljeća kršćanstva. 
 
Navještajem „Isus iz Nazareta, raspeti i pokopani, je uskrsnuo i živ je” zajednica njegovih učenika stoljećima je smatrala i smatra Isusa Krista najvažnijim „elementom” svekolike ljudske povijesti. No, radi li se tu o navještaju o jednom događaju koji se stvarno zbio u povijesti? Može li se vjerovati svemu tome? Čujte, uvijek smo u nečemu upućeni na svjedočanstva drugih; da nije tako, kako bi svijet „funkcionirao“? U ovom slučaju, apostole smatramo vjerodostojnim svjedocima koji nas ne obmanjuju. Oni su imali iskustvo susreta (ukazanja) s Uskrslim kojeg su prepoznali; bili su godinama s njim, znali da je razapet i umro na križu, ali sada ga vide živog, susreću ga, razgovaraju s njim… Očito se radi o svjedočanstvima stvarnih iskustava koja su apostoli imali, i to na Isusovu inicijativu: onaj koji je umro na križu, sada se predstavlja živ, prisutan; oni koji su ga poznavali prije, sada ga prepoznavaju, znaju da je među njima, da je prisutan, ali na jedan drugačiji, novi, način. Dakle, uskrsnuće je apsolutno novi, u Bogu proslavljeni život. 
 
U biti, lakše je reći, što uskrsnuće nije: nije oživljavanje, tj. povratak u zemaljski život, koji nosi sobom i „drugu smrt”; nije samo besmrtnost duše, kako su ga shvaćale neke gnostičke struje u prvim stoljećima kršćanstva; nije niti reinkarnacija (samsara), o kojoj uče neke istočnjačke religije koji govore o ponovnom rađanju čovjeka, odnosno o prijelazu (seljenju) duše iz jednog u drugi oblik života. Uskrsnuće također nije ni obično sjećanje na Isusa i na njegovo naučavanje, niti je nekakva čudna psihološka reakcija njegovih učenika (nešto kao autosugestija ili slično), koja bi ih animirala ili stvorila u njima uvjerenje da je on s njima i nakon smrti. Uskrsnuće Isusa Krista je stvarni događaj koji se odnosi prije svega na samog Isusa, tek onda na njegove učenike koji su vrlo brzo shvatili i prihvatili taj događaj kao stvarnu činjenicu. To znači da je susret s Uskrsnulim izazvao i probudio kod učenika vjeru u uskrsnuće, a ne obratno, da bi vjera učenika (ili autosugestija) “izazvala” ili “stvorila” uskrsnuće. Kristovo uskrsnuće nije posljedica vjere učenika, nego je uzrok njihove vjere.
 
Uskrsnuće Isusa Krista predstavlja od početaka kršćanstva temelj vjere i bitni sadržaj navješćivanja spasenjske Radosne vijesti: „Ako vjerujemo da Isus umrije i uskrsnu, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime” (1 Sol 4,14; usp. Rim 4,24-25; 8,32. 34). Pavao smatra uskrsnuće zaglavnim kamenom Kristova misterija i apsolutnim kriterijem istinitosti svog propovijedanja. Sumnjičavim vjernicima u Korintu piše: „Ako Krist nije uskrsnuo, zaludu je naše propovijedanje, zalud i vjera vaša. Zatekli bismo se kao lažni svjedoci...” (1 Kor 15,14-17). Da bi opravdao i potvrdio istinitost događaja uskrsnuća, Pavao donosi i značajan fragment najstarijega kršćanskog navještaja (kateheza nastala vjerojatno oko 40. g.), koji je sav usredotočen na Isusovu smrt i uskrsnuće: “Predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrsnu treći dan po Pismima...” (1 Kor 15,3-4). Prema tome, uskrsnuće je dio Kristova „pashalnog otajstva”, tj. spasenjskog događaja koji sadržava u sebi Isusovu smrt (Veliki petak), njegov “silazak nad pakao” (Velika subota) i njegovu proslavu koja se odnosi na Isusovo uskrsnuće (Uskrsna nedjelja), Uzašašće i Duhove. Crkveni su oci nazivali razdoblje od Uskrsa do Duhova jednom jedinom “velikom nedjeljom”.
 
Među najljepše evanđeoske odlomke spadaju pripovijesti o Isusovim poslijeuskrsnim „ukazanjima“ svojim učenicima. Današnji poglavito prirodo-znanstveni i historijski mentalitet ne priznaje nikakve božanske intervencije u ovaj svijet. Kako možemo razumjeti da se Isus „ukazao“ i koja je poruka vjere koja iz njegovih „ukazanja“ proizlazi?
 
Rekoh, susret s Uskrsnulim („ukazanja“) izazvao je i probudio kod učenika vjeru u uskrsnuće, a ne obratno. Govor o tim susretima ili ukazanjima Uskrsloga jako je važan. U Novom se zavjetu govori o 8 ukazanja: 5 okupljenim apostolima, od kojih dva u Galileji (usp. Mt 28,16-20; Mk 16,15-16) i 3 u Jeruzalemu (usp. Lk 24, 36-39. 50-53; Iv 20,19-23. 24-29; Dj 1,9-11); ostala tri ukazanja su: učenicima iz Emausa, ženama i Mariji Magdaleni. Govoreći o tim ukazanjima, svjedoci (apostoli) žele izreći vlastita iskustva susreta koje su imali s Uskrsnulim. Zahvaljujući tim iskustvima, oni su prispjeli potpunoj i bezrezervnoj vjeri koju zatim dalje prenose drugima i koja je temelj kršćanske vjere. To se vidi i kod sv. Pavla: da bi osnažio svjedočanstvo o stvarnosti uskrsnuća, on također govori o ukazanjima Uskrsnuloga: Petru (usp. 1 Kor 15,5-8), Dvanaestorici (usp. Lk 24,36-43; Iv 20,19-23), grupi od “pet stotina braće”, Jakovu Mlađem (usp. Mk 15,40), te konačno i samome Pavlu (usp. Dj 22,6-21).
 
Susreti (ukazanja) uskrslog Krista poručuju, odnosno ukazuju na činjenicu da se Isus i sa svojim čovještvom vratio u slavni život, u puninu i besmrtnost života u Bogu. Stoga i njegovo uskrsnulo tijelo, premda je zadržalo svoj ljudski identitet, vječno živi u Bogu. Naime, kod uskrsnuća se radi o slavnom preobražaju tijela koje postaje „pneumatsko (duhovno) tijelo” (usp. 1 Kor 15,44-53). Stoga uskrsli Isus Krist, iako još uvijek posjeduje pravi, „tjelesni“ identitet, ne podliježe tjelesnim, zemaljskim zakonima, osim ako on to želi.
 
Isusovo uskrsnuće je garancija našega uskrsnuća. To je onaj sadržaj vjere koji čini kršćanstvo različitim od svih drugih religija. Što znamo o našemu uskrsnuću, ili bolje rečeno, čemu se smijemo nadati?
 
Kršćanstvo je duboko uvjereno da Kristovo uskrsnuće sadrži, između ostaloga, i soteriološko (otkupiteljsko) značenje „za nas”; spomenuo sam prije neke Pavlove tekstove („Ako vjerujemo da Isus umrije i uskrsnu, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime”; „Ako Krist nije uskrsnuo, zaludu je naše propovijedanje, zalud i vjera vaša. Zatekli bismo se kao lažni svjedoci...”). On također veli: „Ako ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen” (Rim 10,9). Dakle, Kristovo uskrsnuće ne samo da prethodi i nije samo „prvina budućih (tj. naših) uskrsnuća”, nego i omogućava naše (buduće) uskrsnuće. Ono je stvaranje jednoga novog čovječanstva, oslobođena ropstva grijeha i njegovih posljedica (tjelesno, moralno i psihičko zlo, smrt). Uskrsnuli Krist je novi čovjek koji tu novost i novinu života donosi, omogućava i daje svekolikom čovječanstvu. 
 
O našem uskrsnuću, iskreno, znamo jako malo! Mi znamo, vjerujemo i nadamo se da ćemo uskrsnuti, tj. biti u zajedništvu s Bogom i sa svim spašenima. Kako će to biti – ne znamo! Ono što znamo je, primjerice, da je to novi život (ne nastavak ovog života). Snagu toga novog života iskusili su učenici u Kristovu uskrsnuću. Upravo tim iskustvom može se precizirati sadržaj kršćanskog razmišljanja o uskrsnuću. Uskrsnuće ne znači zaborav prošlosti nego potvrđuje i valorizira život ovdje proživljen. Tako, učenici vide tragove povijesti Isusova života koji su ostali na tijelu Uskrsloga (usp. Iv 20,20). Uskrsnuće nosi u sebi svijet, produbljuje odnose, kompletira povijest, „tjelesno” je, u smislu da uskrsnuće tijela znači da sav čovjek sa svekolikom poviješću svoga života, sa svim odnosima prema Bogu i prema drugima ima budućnost u Bogu i da - s konačnim dovršenjem čovjeka - biva nošen prema dovršenju i dio njegova svijeta. Možemo upotrijebiti jednu sliku: u smrti čovjek pada kao u nekakav bezdan, a činjenicu da taj pad ne završava u ničemu (u ništavilu) dugujemo Božjem spasenjskom djelovanju. U najdubljoj točki svoje nemoći čovjek biva „uhvaćen“ od Boga koji ga „budi“ na novi život. Zbog toga smrt nije potpuno uništenje nego je prijelaz i transformacija na/u novi život. 
 
Temelj naše nade u uskrsnuće (tj. u konačno dovršenje) su Božja obećanja; Bog ne može obećati pa poreći, kao mi ljudi, On ostaje vjeran svojim obećanjima. Dakle, mi ne znamo na koji će se način ostvariti uskrsnuće ili dovršenje, ali kršćanska nada je sigurna da postoji odnos između sadašnjeg djelovanja i budućeg svijeta. Ljudsko djelovanje je dio budućeg svijeta, premda je on zajamčen samo od Boga. Ljubav koja se danas živi pridonosi konačnom uskrsnuću i dovršenju. 
 
Možemo posuditi od jednoga njemačkog teologa još jednu lijepu i rječitu sliku koja je varijacija biblijskog motiva o „novom gradu“ (F.-J. Nocke): kršćanska nada ima pred očima obećani novi grad. Pozvani smo surađivati u izgradnji toga grada. Ne možemo sa sigurnošću znati niti proreći, kako će radovi na izgradnji teći do kraja. Možda će nešto od onoga što smo mi izgradili propasti, možda čak i sve, ali naš rad ipak neće biti uzaludan. Grad će biti potpuno i konačno izgrađen, jer sam Bog sudjeluje u izgradnji. Ne znamo točno ni konačni plan gradnje. Možda, kada na kraju budemo vidjeli konačno izgrađen grad, s njegovim ulicama, trgovima, kućama, avenijama…, možda ćemo se i sami čuditi kako je sve (ili puno, puno toga) tako drugačije napravljeno od onoga kako smo si mi nekada zamišljali. Ali shvatiti ćemo da produkt našega rada nije Bog tek tako izbrisao, da bi on samo svojom inicijativom sve dovršio. U gradu, od Boga konačno dovršenom, prepoznat ćemo pokoji kamen (možda i veći stup, zgradu) kojega smo baš mi ugradili. I zbog toga će to biti naš grad.
 
Dugi niz godina na Katoličkom bogoslovnom fakultetu predajete kolegij „Kristologija“ i doktorirali ste na jednoj temi iz područja kristologije. Tko je za Vas, koji se teološki „profesionalno“ bavite likom Isusa Krista, na osobnoj razini Isus Krist? U čemu Vas on posebno nadahnjuje u Vašem životu?
 
Hm, dosta teško pitanje, jer je jako osobno… No, pokušat ću! Iskustvo Boga ne uči se toliko iz knjiga (iako one imaju svoju važnost), nego u osobnom susretu s Bogom preko Božje riječi, preko promišljanja o Bogu, preko odnosa s bližnjim… To pak dovodi do konkretne vjere, do vjerom prožetoga praktičkoga kršćanskog življenja. A kako se to konkretno kršćanski živi najbolje pokazuje sam Isus Krist. Svi mi „profesionalci“ proučavamo i poučavamo druge; (s)poznavanje Isusa Krista i prihvaćanje kristološke dogme mora nas dovesti do nasljedovanja Isusa, odnosno do „kristoprakse”. Drugim riječima, kristologija i kristopraksa trebaju se podudarati. 
 
Naime, kristološko razmišljanje uključuje se u sve segmente ljudskog života, u socijalno-politički ambijent, gospodarski, znanstveni, kulturalni, crkveni… Isusove odluke (ponašanje, djelovanje, govor, odnosi prema drugima...) po sebi jesu religiozne naravi (= objava Boga), ali sadrže u sebi odjek ili konotacije etičke, socijalne, pa i političke naravi. U svemu tome on nudi čovjeku jedan model autentične čovječnosti, autentičnog rasta i izgrađivanja čovjeka i svijeta, autentičnog zauzimanja za čovjeka, za istinu, za pravdu, za ljubav, za mir…, za sve ono što doprinosi humanizaciji čovjeka, društva i svijeta. Dakle, u svemu tome uistinu možemo naći nadahnuće u Isusu iz Nazareta, Kristu! On me uvijek podsjeća da se ne treba odjeljivati „skrb za duše” od „skrbi za tijelo”. Stoga se i Crkva, tj. i svećenici i biskupi i kršćani-vjernici ne mogu posvećivati samo „brizi za duše” nego se trebamo zauzimati na svim životnim područjima, kako bi (o)branili čovjeka i svijet, kako bi konkretno živjeli Evanđelje te na taj način aktualizirali, hic et nunc, život i poruku Isusa Krista.
 
I s time povezano: Kako bi ste ukratko saželi poruku Uskrsa?
 
Uskrs je novi život i tim događajem, zahvaljujući Isusu Kristu, slavimo pobjedu života nad smrću! Ta novina i pobjeda ipak ne mijenjaju odmah svijet, društveni poredak, institucije, nego mijenjaju čovjeka, nas mijenjaju – ako dopustimo; a mijenjajući sebe, mijenjamo i naše zajednice i institucije, naše društvo i svijet. Čovjek i je stvoren za novo; ne samo za imati novo, nego za biti nov. Bilo bi lijepo da nas Uskrs nadahne da se potrudimo i bar malo budemo noviji, drugačiji nego li prije. Reče lijepo S. Kierkegaard: „Krist ne želi navijače koji ga slave, nego želi učenike. Ni on ne zna što bi s onima koji mu se samo dive; on želi nasljedovatelje!“
 
Razgovarala: s. Valerija Kovač