DRUŽBA SESTARA
FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE
Posjetite naš Facebook profil
Biskup V Kosic2Ovogodišnji dan Družbe proslavile smo u subotu 16. studenoga 2016., u Sisačkoj biskupiji. Vrlo ugodno gostoprimstvo iskazao  nam je sisački biskup mons. dr. Vlado Košić, koji je predslavio svečano euharistijsko slavlje te nam predstavio svoju biskupiju i njezina značajnija mjesta. Drago nam je da je o. Biskup našao vremena i za razgovor za naš mrežni portal. 
 
Oče biskupe, vodite jednu poviješću i sadašnjošću vrlo bremenitu biskupiju. Koja su glavna težišta Vaše biskupske brige i zauzetosti?
 
Biskup Vlado: Sisačka biskupija postojala je u prvom tisućljeću i imala je sedam poznatih biskupa, od kojih je jedan sveti Kvirin, biskup i mučenik. On je podnio mučeništvo za vrijeme cara Dioklecijana, a zna se samo datum i mjesto mučeništva – bilo je to 4. lipnja u Sabariji, današnjem Szombathelyju u Mađarskoj – a budući da je taj progon trajao od 303. do 309. godine, povjesničari se ne slažu s datiranjem godine smrti. Meni je najvjerodostojniji zapis sv. Jeronima koji je živio u 5. stoljeću i koji je zapisao da se to dogodilo 308. godine. Povijest biskupije sa sjedištem u Sisku traje do 928. godine, kada na Drugom splitskom saboru biskupi nude Grguru Ninskom Sisačku biskupiju „s mnogo svećenika i vjernika“, ali on se radije odlučio otići u Skradin nego u Sisak. U 11. stoljeću na tom prostoru pojavljuje se velika Zagrebačka biskupija i tako do 2009., kad je 5. prosinca papa Benedikt XVI. ponovno uspostavio Sisačku biskupiju. 
 
Mnogi izazovi su na ovom području. Možda najveći u posljedicama Domovinskog rata koji je opustošio veći dio Biskupije, osobito južnu polovicu, koja je bila pod srpskom okupacijom i gdje je razorena sva katolička povijesna i kulturna baština, sve župne crkve i sve kapele, svi samostani i župne kuće s pastoralnim centrima – ukupno oko 120 objekata, što još uvijek nije sve ni obnovljeno, premda je u ovih 21 godinu većina ponovno podignuta. 
 
No, ratni ožiljci osjećaju se i na gospodarstvu, koje je ovdje na koljenima tako da ima puno siromašnih ljudi, kojima Biskupija pomaže. Tako smo odmah 2010. osnovali Biskupijski Caritas te u Caritasovoj kući samo u Sisku dnevno prima obrok više od 160 ljudi. Osnovali smo Zakladu fra Bonifacija Ivana Pavletića koja stipendira nadarene a potrebne studente s područja Biskupije i ove akademske godine ponovno smo prihvatili tako pomagati 95 studenata. Imamo i biskupijsku Zakladu kardinala Franje Kuharića, kojom pomažemo brojne obitelji, kojih imamo za sada u evidenciji 185 u Biskupiji. Ove smo godine, točnije na samu godišnjicu uspostave Biskupije 5. prosinca, započeli s radom Dječjeg vrtića sv. Marije Magdalene u Selima kod Siska. Obnovili smo marijansko svetište u Gori kod Petrinje, čija je obnova dugo trajala tako da je tek 8. prosinca 2015. bila posveta te lijepe templarske crkve gotičkoga stila. 
 
Želja mi je sagraditi i župnu crkvu Našašća Sv. Križa u Zrinu, gdje su 1943. partizani počinili zločin ubivši trećinu od gotovo 900 katolika, a žene i djecu protjerali tako da već više od 70 godina tamo ne živi ni jedan vjernik katolik. Ipak, to je povijesno važno mjesto, tu su živjeli grofovi Šubić Zrinski, tu je 1508. godine rođen Nikola Šubić Zrinski Sigetski, koji je junački poginuo braneći Siget, Hrvatsku i Europu 1566. godine i komu je Hrvatski sabor, o 450. godišnjici pogibije, posvetio 2016. godinu. U svrhu izgradnje spomen-crkve za poginule Zrinjane osnovao sam biskupijsku Zakladu za izgradnju župne crkve u Zrinu, u kojoj su se angažirali i marljivo rade na pripremi tog projekta potomci Zrinjana, od kojih je i krčki biskup mons. Ivica Petanjak. 
 
Gradimo i crkvu Preobraženja Gospodnjeg u Petrinji jer u Petrinji sam osnovao, uz postojeću župu sv. Lovre, dvije nove župe: Preobraženja Gospodnjega i Sv. Ivana Pavla II. Pastoralno posjećujem župe, krstim peto i brojnije dijete po župama, pokušavam senzibilizirati naše vjernike za važnost obitelji i djece…
 
Često se u javnosti osvrćete na aktualne probleme našega naroda i društva. Zašto to smatrate važnim?
 
Biskup Vlado: Možda zato što sam deset godina bio predsjednik Komisije „Justitia et pax“ Hrvatske biskupske konferencije te predsjednik Upravnog vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve. Tu sam upoznao mnogo sposobnih i stručnih ljudi, dobrih prijatelja, od kojih sam puno naučio a koji su zajedno sa mnom promišljali probleme u našem hrvatskom društvu. Također rekao bih, osjetljiv sam na pravednost s obzirom na Domovinski rat jer sam kao župnik Hrastovice i Petrinje proveo godine rata (1990.-1995.) na ovom području koje je posebno teško pogodio taj rat, doživio progonstvo naših vjernika i brinuo se za njih, preko Caritasa, duhovno i pastoralno, gledao smrti mojih ljudi, sudjelovao u njihovim tugama i nadama. 
 
Kako sam duže vremena biskup, a evo ovih se dana ispunja 18 godina od biskupskog ređenja i 7 godina od upravljanja Sisačkom biskupijom, sve više uviđam da se Crkva ne može distancirati od „radosti i nada, žalosti i tjeskoba“, kako bi rekao Drugi vatikanski sabor (GS 1), naših ljudi i čitavoga svijeta. Posebno me fascinira pitanje, kako to da je Krist podnio mučeništvo i kako to da su toliki kršćani kroz povijest bili progonjeni i ubijani ako je Gospodin želio osnivanjem svoje Crkve samo duhovno djelovati, ne želeći mijenjati grješne društvene strukture ili je on ipak i sam i od svoje Crkve želio da se uključi u događaje i da utječe na povijesna društvena zbivanja? 
 
Dakako, da vlastodršcima ovoga svijeta nikada nije odgovaralo da ih netko opominje, da pokuša mijenjati njihovo djelovanje, koje je često sebično i uglavnom usmjereno na vlastitu korist, da bi ono bilo više u korist drugih, naroda i ljudi. Mi smo kao Crkva Kristova, mislim, dužni unositi Kristove stavove i vrijednosti u ovaj svijet jer sam je Gospodin Isus rekao svojim učenicima da su oni „sol zemlje, svjetlo svijeta“, da trebaju biti kao kvasac… To dakako izaziva i otpore jer duh ovoga svijeta nije Duh Kristov, ali mi nismo od ovoga svijeta, mi smo kršćani pozvani hrabro, dosljedno i s ljubavlju uporno unositi Kristove vrijednosti u društvo, pa tako i mi u Hrvatskoj u hrvatsko društvo.
 
Nama franjevkama se posebno sviđa što ste član Franjevačkoga svjetovnog reda. U čemu Vas upravo sv. Franjo oduševljava i nadahnjuje? I koja je, prema Vašem mišljenju, uloga redovnika i redovnica u Crkvi?
 
Biskup Vlado: Doista mi je sv. Franjo najdraži svetac. Živio je u skladu s prirodom, veselio se cvijeću, drveću, njivama, šumama, potocima i planinama, volio je životinje i sa svim stvorenjem njegovao je bratski prijateljski odnos. Ja sam odrastao na selu, odlazio sa svojima na polje, u vinograde, šume, na rijeku. Volim životinje, a najviše ljude. Sav mi svijet pjeva pjesmu Svevišnjemu. Možda sam trebao postati i franjevac kapucin. Imao sam jednog dobrog prijatelja kapucina patra Iliju Boraka koji je nas ministrante obilazio, meni je često pisao i slao knjige. Možda sam tako ja i pomislio da bih mogao biti svećenik, no moj župnik nije bio za to da ja odem u bilo koje redovnike, želio je da budem dijecezanski svećenik. Tako sam otišao u Zagreb u Dječačko sjemenište na Šalatu i poslije, nakon vojske, nastavio na bogosloviji i završio studirati bogoslovlje. Najviše sam uvijek želio biti župnik. 
 
A sveti Franjo je svetac koji je pristupačan, koji zadivljuje ali je i blizak. Sviđa mi se njegovo prijateljstvo i sa svetom Klarom i s njegovom braćom koje je nazvao „manjom braćom“, pa osobito njegovo potpuno predanje Kristu, sve do suobličenja s njegovom patnjom, a onda siromaštvo, prihvaćanje gubavaca… Meni se ne sviđaju za svećenike i biskupe naslovi kao što su „velečasni, prečasni, preuzvišeni, uzoriti“. Mislim da je to relikt feudalizma koji se još zadržao u Crkvi. Gospodin Isus doista kaže: „Nikoga ne zovite ocem na zemlji, ta jedan je Otac vaš na nebesima. Ni vođom ni učiteljem ne zovite nikoga na zemlji, ta jedan je vođa i učitelj vaš, Krist. Svi ste vi braća.“ (Mt 23,8) Volio bih kad bi mene također zvali „bratom biskupom“, a ne „ocem“, a kamoli „preuzvišenim“. To me stvarno smeta. Franjine bi nam poniznosti mislim svima više trebalo, da, to me oduševljava kod njega.  
 
Što se tiče mjesta redovništva u Crkvi, mislim da je ono kao srce u tijelu. Nije glava, to je hijerarhija. Važni su svi udovi, tijelo ne može funkcionirati ni bez glave, ni bez srca, ni bez nogu ni ruku… Nemaju svi isto poslanje, ali su svi važni. Redovništvo daje okus naviještanju Evanđelja, kroz povijest ono je stavljalo naglaske sad na jednu, sad na drugu temu i na one probleme koji su bili aktualni u Crkvi i društvu. Možda zato nisu svi redovi u Crkvi više tako vitalni kao što su bili u prošlosti. Recimo, kod nas u Hrvatskoj zanemarivi su benediktinci, a koji su imali veliku ulogu na početku našeg pokrštavanja i u prvim stoljećima boravka Hrvata u sadašnjoj domovini. Ali zato nastaju sad neki novi redovi, neke se nove karizme rađaju jer Bog neće ostaviti svoju Crkvu bez svoga vodstva i svoje zaštite.
 
Službeno je zaključena izvanredna Jubilarna godina milosrđa. U čemu posebno vidite njezine plodove i kako nakanu pape Franje možemo i dalje ostvarivati?
 
Biskup Vlado: Prije svega, mislim, Papa je želio da se Crkva više i dublje senzibilizira za tu temu milosrđa Božjega jer doista ona je bitna u kršćanskom životu. Ne može se reći da je tek papa Franjo otkrio tu temu, o milosrđu su Božjem govorili svi navjestitelji kršćanske vjere kroz povijest. Naime, sam je Gospodin Isus upravo takvog Boga, svog Oca, objavio koji je milosrdan i svojim je učenicima rekao: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan!“ (Lk 6,36). Na žalost, kao i svaka druga, osobito tako velika ljudska zajednica kao što je Crkva, može se u svom djelovanju previše zaokupiti nekim vanjskim potrebnim, ali ipak ne bitnim, stvarima - kao što su strukture, aktivizam, pastoral… 
 
A nama je u središtu naviještanje Isusa Krista i njegova Oca, koji je „Bog, bogat milosrđem“, kako bi to rekao sv. Ivan Pavao II. Božja nježnost i milosrđe prema svima nama grješnicima treba voditi naša promišljanja i naviještanje da bismo bili bliži upravo onome koga naviještamo jer samo tako njega možemo uprizoriti, tj. naviještati ne tek riječima nego životom. 
 
Kad govorimo o plodovima ove prošle Godine Božjeg milosrđa, sigurno je da je izgovoreno mnogo propovijedi, nagovora, održano predavanja o Božjem milosrđu, da su vjernici u svim svetištima doživjeli upravo više takvo lice Božje, osobito kroz sakrament pomirenja. I to je dobro i to će ostati. Loše je to što su se npr. vrata milosrđa na katedralama i svetištima na kraju te Godine zatvorila pa sad mnogi misle da više Bog nije (toliko) milosrdan, što svakako nije točno i naša je trajna zadaća naviještati Božje milosrđe koje se nikada ne zatvara prema ljudima.
 
Želite li što poručiti nama za ovaj Božić i novu godinu?
 
Biskup Vlado: Želim vam zahvaliti na toj prigodi, kao što želim zahvaliti vodstvu vaše Družbe, vrhovnoj poglavarici i suradnicama, što ste izabrali Sisačku biskupiju za proslavu svoga Dana Družbe. Moja poruka za Božić i novu 2017. godinu je stara koliko i naša vjera, a uvijek je aktualna i nosi nadu za naš život i u novoj godini. To je poruka anđela: „Nolite timere: ecce enim evangelizo vobis gaudium magnum, quod erit omni populo: quia natus est vobis hodie Salvator, qui est Christus Dominus in civitate David. – Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin.“ (Lk 2,10-11). Sretan vam Božić, drage sestre, i s Božićem blagoslovljena nova 2017. godina Gospodnja!
 
Razgovarala: s. Valerija Kovač