DRUŽBA SESTARA
FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE
Posjetite naš Facebook profil
anto2Prije nekoliko dana bili smo svjedoci jedinstvenoga duhovnoga događaja u gradu Zagrebu. Tijelo sv. Leopolda Mandića privuklo je u katedralu, a potom i u njemu posvećenu crkvu u Gornjoj Dubravi desetke tisuća vjernika, koji su molili njegov zagovor.
 
Tom prigodom smo zamolili kapucina dr. fra Antu Barišića, profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, da nam dublje osvijetli značenje i poruku njegova svetoga subrata Leopolda.
 
Fra Anto, zašto je papa Franjo upravo dva kapucina, Pia iz Pietrlecine i Leopolda Mandića proglasio zaštitnicima ove Svete godine Božjeg milosrđa?
 
Fra Anto: Najispravniji odgovor na to može dati sâm papa Franjo. Ja mogu na to odgovoriti tek približno, na temelju moje bliže ili dalje slutnja o Papinim razlozima za njegovu takvu odluku. Više puta sam se i sâm pitao: zašto se papa Franjo u svojoj odluci o zaštitnicima izvanredne jubilarne godine Božjeg milosrđa zadržao samo na 20. stoljeću te samo na dvojici redovnika prezbitera i to iz istog reda: iz franjevačkog reda male braće kapucina? Crkva Kristova broji već gotovo 2000 godina svoje povijesti u hodu prema Eshatonu i unutar toliko stoljeća, brojni su sveti muževi i žene iz različitih drugih, i starijih i mlađih katoličkih redova, družbi i kongregacija, mogli biti stavljeni kao svjedoci ove godine Božjeg milosrđa. 
 
Ali, papa Franjo se odlučio za dvojicu franjevaca kapucina, sv. Pija i sv. Leopolda. Smatram da je toj odluci doprinijela prvenstveno Papina želja za obnovom sakramenta pomirenja ili ispovijedi koji je danas u pojedinim dijelovima katoličkog svijeta u značajnoj krizi. Mislim da je papa Franjo upravo iz ovih obnoviteljskih razloga sakramenta pomirenja uzeo dvojicu ovih svetaca koji su u 20. stoljeću bili najvidljiviji znak jednog od „kanala“ Božjeg milosrđa koje su oni desetljećima preko ispovjedaonice posredovali. Osim toga, u najnovijoj svojoj knjizi Božje ime je milosrđe papa Franjo spominje dvojicu ispovjednika kapucina koji su mu po svom svjedočenju Božjeg milosrđa ostali neizbrisivo u uspomeni. 
 
Bio si i na izloženju relikvija sv. Pia i sv. Leopolda u bazilici sv. Petra u Rimu. Kako si doživio taj događaj? 
 
Fra Anto: Papa Franjo je 9. veljače 2016. godine na zamolbu generala kapucinskog reda fra Maura Jöhria prihvatio voditi i slaviti zajedničko euharistijsko slavlje s braćom kapucinima iz čitavog svijeta u povodu godine Božje milosrđa i u povodu izlaganja tijela dvojice svetaca, sv. Pija i sv. Leopolda, na čašćenje katolicima iz čitavog svijeta u baziliku sv. Petra u Rimu. Na tu euharistiju se okupilo oko 2500 fratara kapucina što je bio meni do sada jedan jedinstven prizor: toliko redovnika na jednom mjestu, u jednoj dvorani, u bazilici sv. Petra u Rimu. Atmosfera je bila nezaboravna. Na svakom koraku: molitva, osmjeh, radost, veselje, bratski susreti i razgovori, svjedočanstvo zajedništva vjere na najširoj mogućoj razini. Za nas kapucine i za povijest naše redovničke zajednice vjerujem da je taj događaj već upisan velikim i zlatnim slovima kao trenutak naše zajedničke duhovne obnove i zajedničke kateheze koju je predvodio osobno sâm papa Franjo, Petar naših dana. To je za mene osobno bio vrlo dirljiv i nezaboravan trenutak. A vjerujem da su takvi ili barem slični osjećaji prožimali druge, mnogobrojne hodočasnike koji su tih dana bili u Rimu i častili relikvije dvojice neumornih svjedoka Božjeg milosrđa. Papa Franjo je poručio kapucinima da se ne umore opraštati. 
 
Mnogi su iznenađeni vrlo velikim brojem hodočasnika koji su hodočastili svetom Leopoldu u zagrebačku katedralu i u vašu kapucinsku crkvu u Gornjoj Dubravi. Što je toliko mnoštvo ljudi privuklo ovome samozatajnome svecu? I kakva je inače pobožnost prema sv. Leopoldu u našem narodu?
 
Fra Anto: Sveti Leopold nam je tijekom boravka njegovih posmrtnih ostataka, njegova tijela, u našoj domovini, najprije u zagrebačkoj katedrali, a zatim u crkvi i župi njemu posvećenoj u zagrebačkoj Gornjoj Dubravi, svima, vjerujem, bio jedno duhovno osvježenje, duhovni poticaj. Čitavo to vrijeme kroz koje je boravio u Zagrebu možemo promatrati kao jedne velike duhovne vježbe ne samo za vjernike grada Zagreba, nego za mnogobrojne vjernike i brojne štovatelje sv. Leopolda koji su došli iz drugih gradova Hrvatske kao i mnoge koji su pristigli iz susjednih nam zemalja. I doista je to bilo vrijeme petodnevnih duhovnih vježbi za sve nas, milosno vrijeme za sve nas. 
 
I priznat ćemo da je bilo vrlo intenzivno i dinamično vrijeme, bogato raznim duhovnim sadržajem i programom: euharistijska slavlja, ispovijedanje, meditacije, bdijenja, pjesme, čašćenje tijela. Brojni hodočasnici, po nekoliko stotina tisuća, koji su se sa svih strana Zagreba, Hrvatske i drugih zemalja tih dana slili u Zagreb, pokazatelj je i svjedočanstvo koliko je sveti Leopold popularan svetac u Hrvatskom narodu. Premda je on drugi kanonizirani svetac iz Hrvatskog naroda (kanoniziran 1983.), nakon prvog sv. Nikole Tavelića (kanoniziran 1970.), ovaj događaj pokazuje da je sv. Leopold zapravo prvi svetac po popularnosti i čašćenju u hrvatskom narodu. Tome u prilog govore i brojne crkve, svetišta, župe i kapelice koje su posvećene svetom Leopoldu bilo u Hrvatskoj bilo izvan nje. Ono što ga čini tako dragim, privlačnim i popularnim svecem smatram da je činjenica što nikad nikog nije osudio niti osuđivao a što je naučio iz svoje višedesetljetne ispovjedničke prakse gdje se sud mora prepustiti Bogu pa i nad onima koji, gledano po ljudsku, osudu zaslužuju. 
 
Koje mjesto i vrijednost, gledano iz perspektive teologije i pučke pobožnosti, imaju štovanja svetaca? 
 
Fra Anto: Kristova Crkva od davnine poštuje i slavi svece kao ljude koji su na osobit način ostvarili Božju volju, odlikovali se osobito u nasljedovanju Krista, iskazali se u ljubavi prema Bogu i ljudima, pa im je zato Bog dao nebesku slavu. Svaki pravi vjernik treba biti svjestan da nijedan svetac ne može sam od sebe ništa pomoći, nego da samo Bog može pomoći, a sveci i svetice su kao Božji prijatelji. Zato se svaka naša molitva, makar zazivamo nekog sveca, zapravo konačno obraća Bogu. Ne smijemo svece zamišljati kao nekakve sposobnije ili manje sposobne odvjetnike koji svojom rječitošću ili okretnošću ili dosjetljivošću mogu Boga nagovoriti da bude prema nama milosrdan i onda kad to on sam baš ne bi htio. Nitko ne može biti bolji od Boga, jer je Bog jedini dobar: sveci su dobri samo po Bogu, kao sudionici u neizmjernoj Božjoj dobroti. Zato svako naše pravo svjedočenje što ga iskazujemo nebesnicima (svecima), kako kaže konstitucija Lumen gentium, „po svojoj naravi, naime, cilja prema Kristu koji je 'kruna sviju svetih'“. 
 
Čime tebe osobno zadivljuje sv. Leopold Mandić?
 
Fra Anto: Dvije stvari: neograničeno povjerenje u Boga iz čega proizlazi nesebičan život predanja Bogu u službi ljudima. Drugo, kao posljedica prvoga, sveti Leopold vođen dubokom i nepokolebivom vjerom, povjerenjem i pouzdanjem u Boga uspio se izdignuti iznad svojih fizičkih, prirodnih ograničenja koja su ga pratile kroz čitav njegov život. Sveti Leopold je bio osoba izrazito niska rasta te osoba koja je imala govornu manu, koja je zamuckivala. S obzirom na tu činjenicu prirodnog hendikepa u rastu i govoru sigurno je mnogo trpio i patio zbog nerazumijevanja okoline koja svojim ponašanjem gotovo redovito kod takvih osoba pogoduje rađanjem raznih kompleksa i frustracija koji s vremenom postaju i teško breme, ponekad nesnosno. Vjerom u Boga, svoje fizičke nedostatke i sve one negativne emocije kojima su oni bili popraćeni prevladao je i nadvladao snagom Onoga za kojim je pošao i kojeg je preko ispovjedaonice i izvan nje svjedočio. 
 
Koja bi bila poruka iz života sv. Leopolda Mandića za naš narod u ovo vrijeme?
 
Fra Anto: Svaki svetac je za svako vrijeme. Njegova poruka u svako vrijeme je aktualna. Budući da je život sveca uvijek oslonjen posve na Isusa Krista, gospodara vremena i sveukupne povijesti, poruka sveca je zato rječita u svakom vremenu, kroz svako vrijeme pa tako i kroz ovo naše. Poruku sv. Leopolda za nas danas iščitavamo iz njegova požrtvovnog života: duboka vjera i predanje Bogu; imajte vjeru da je Božje milosrđe neizmjerno; ljubav prema vlastitom narodu i domovini, odnosno domoljublje.
 
Razgovarala: s. Valerija Kovač