DRUŽBA SESTARA
FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE
Posjetite naš Facebook profil

2012 09 22 Duhovni pozivObljetnice su lijepa prilika za slavlje u povodu nekog događaja ili čina koji ima vrlo veliku vrijednost u našem životu. Obljetnice su i prilika da malo zastanemo na svom životnom putu, da se okrenemo unatrag i produbimo naša dosadašnja iskustva, doživljaje i spoznaje, da bismo s obnovljenom motivacijom krenuli dalje. Ove godine u našoj zajednici s. Rozalija Đurić slavi veliki, zlatni jubilej – 50. obljetnicu polaganja redovničkih zavjeta.

S. Rozalija je rođena u Orubici kod Nove Gradiške. Točno se sjeća datuma kada je došla u samostan: 4. listopada 1960. godine. Prve zavjete položila je na blagdan sv. Franje 1962. godine, a doživotne istoga dana 1965. godine. U povodu ovog značajnog jubileja zamolili smo s. Rozaliju da s nama podijeli svoja sjećanja iz svoga dugog redovničkog života.

S. Rozalija, počnimo onim klasičnim, ali i najvažnijim pitanjem. Što Vas je potaknulo da se odlučite za samostanski život? Kako ste primijetili da imate duhovni poziv?

S. Rozalija: Između 17. i 18. godine počela sam razmišljati o nečem drugačijem od onoga što je bilo uobičajeno u našem kraju za mlade ljude. U mojoj 18. godini održavale su se pučke misije u našoj župi. U njima sam intenzivno sudjelovala i mislim da mi se tu stvorila pomisao o zvanju, čak nastala odluka što bih u svom životu željela. Kroz molitvu sam sve više shvaćala da ono što želim mogu samo ostvariti u samostanu.

S obzirom da niste iz Dalmacije, odakle je većina naših sestara, kako ste došli baš u našu zajednicu?

S. Rozalija: U to vrijeme nisam poznavala ni jednu redovničku zajednicu. Kako je naše mjesto blizu Cernika, gdje su franjevci Provincije sv. Ćirila i Metoda, moj se župnik obratio njima, a oni su nam dali adresu sestara iz Karlovca, a to su bile naše sestre koje su djelovale na njihovoj župi Svete Trojice. Župnik je sestrama pisao i dobio odgovor da dođem u Šibenik. I tako sam došla u zajednicu sestara franjevaka od Bezgrješne.

Kakav je Vaš životni put bio u samostanu?

S. Rozalija: Do 1964. godine sam bila u samostanu u Šibeniku. Uz prolaženje redovničke formacije radila sam i u tkanju. Zatim slijedi u Zagrebu školovanje za medicinsku sestru, potom rad u bolnici u Bad Mergentheimu te rad u domu za nemoćne (djeca i stariji) u Beču. Nakon toga sam kontinuirano radila u domovima za starije i nemoćne u Trogiru, Burgkirchenu i Münchenu sve do mirovine 2008. godine. Nakon kraćeg boravka u našoj kući u Primoštenu, sada sam u samostanu u Zagrebu i radim poglavito na porti.

U čemu ste nalazili snagu u svom redovničkom životu? Što Vam je bilo najvažnije?

S. Rozalija: Uvijek sam vjerovala i vjerujem da je u redovništvu poslušnost jako važna i da je tamo gdje sam poslana najbolje za mene što je Bog htio preko mojih poglavara. To mi je davalo snagu da sam bila radosna i izdržljiva. No, do te spoznaje ne bih nikada došla da nije bilo molitvenog života, zajedničkog i osobnog.

Dugo ste radili kao medicinska sestra u domu za starije i nemoćne. Danas je briga za starije sve važnija. Što je, prema Vašem iskustvu, starijim ljudima najpotrebnije?

S. Rozalija: Najprije, starost je sama po sebi teška, pogotovo ako je čovjek bolestan i nemoćan i zbog toga ovisan o drugima. Iz mog dugogodišnjeg rada imam iskustvo da je najvažnije da se ti ljudi prihvate u njihovoj vrijednosti i dostojanstvu i da ih se poštuje. Čak i oni koji više ne vladaju potpuno svojim umnim snagama osjete kako se prema njima ponašate. Primijete, je li ih tretirate s poštovanjem. Svima, bez obzira u kakvom zdravstvenom stanju bili, najvažnije je da ih se prihvati kao ljudska bića, da se poštuje njihova sloboda i da ih se ne tretira kao djecu. Jer se radi o ljudima koji imaju iza sebe čitav život ispunjen radom, korisnošću, međuljudskim odnosima i bogatim iskustvom.

Iz svog bogatog životnog i redovničkog iskustva, što biste poručili današnjim redovnicama i onima koji razmišljaju odabrati samostanski život?

S. Rozalija: Ja bih redovnicama i redovnicima općenito poručila, da se sa zvanjem ne igra i da ga se ozbiljno shvati. Duhovni poziv je vrijedna stvar i stoga ga se ne bi trebalo olako shvaćati i stalno se okretati natrag, nego ga ustrajno živjeti. A izdržati se opet ne može bez molitve, razmatranja, čitanja, zajedničkog života i osobnog izgrađivanja i to čitavog života. Onima koji razmišljaju o duhovnom pozivu poručujem neka dobro promisle i neka se mole na tu nakanu. No, neka ne razmišljaju opet previše, nego neka se prepuste i odvaže uzdajući se u pomoć Onoga koji ih poziva.

Razgovarala: s. Valerija Kovač