DRUŽBA SESTARA
FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE
Posjetite naš Facebook profil
tepertdarkoGodina posvećenog života i održavanje Redovničkih dana povod nam je za razgovor dr. sc. fra Darkom Tepertom, franjevcem Hrvatske provincije svetih Ćirila i Metoda,
 
višim asistentom na Katedri Staroga zavjeta Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, voditeljem hodočašća u Svetu zemlju, voditeljem kateheza za odrasle, duhovnih vježbi, duhovnih obnova, duhovnika Hrvatskog društva katoličkih novinara i još puno toga…
 
Fra Darko, u razgovoru s franjevcem čini mi se najprikladnijim započeti sa sv. Franjom. Nije pretjerano reći da taj svetac iz Asiza sve do danas neprestano nadahnjuje ljude različitih slojeva i skupina, čak religija i svjetonazora. Što tebe osobno kao franjevca oduševljava kod toga omiljenoga sveca?
 
Fra Darko: Sveti Franjo oduševljava me svojom jednostavnošću i gorljivom željom da vrši Božju volju. Kao bibličara, oduševljava me načinom kako Božju volju neprestano traži u riječima Svetoga pisma koje prepoznaje kao sebi upućene, kao upućene njegovoj braći i kao obvezujuće. Uostalom, za njega je život i pravilo Manje braće živjeti evanđelje. Nema drugog kriterija i nema drugog putokaza. Jedino je ograničenje ili, još bolje, obogaćenje – poslušnost Crkvi.
 
U kojem smislu bi danas, u našem prostoru i vremenu, u brigama i radostima našega suvremenoga čovjeka, bio aktualan sv. Franjo?
 
Fra Darko: Rekao bih da se upravo naše vrijeme odlikuje traženjem. U tom traganju, ljudi se, osobito u Europi, udaljuju od kršćanske vjere i od Crkve. Čini mi se da je karizma svetoga Franje izuzetno poticajna u uvjetima nove evangelizacije. Asiški siromašak znao je na nov način progovoriti ljudima svoga doba, najprije osobnim svjedočanstvom. Suvremenik sv. Franje, Jakov Vitrijski, ovako opisuje Asiškoga siromaha i njegovu prvu braću u svojoj Povijesti Zapada: „Marljivo se trude u sebi obnoviti vjeru, siromaštvo i poniznost prve Crkve žednim i gorljivim duhom crpeći čistu vodu iz evanđeoskog izvora jer na sve načine nastoje izvršiti ne samo evanđeoske zapovijedi nego i savjete vrlo izražajno oponašajući apostolski život. Neopterećeni putuju odričući se svega što posjeduju, niječući sami sebe i uzimajući na se križ, goli Gologa slijedeći, poput Josipa ostavljajući ogrtač i poput Samarijanke krčag. Koračaju pred licem Njegovim i ne osvrću se. Zaboravivši prošlost, ustrajnim koracima uvijek streme prema naprijed leteći poput oblaka ili poput golubova prema svojim golubinjacima pazeći sa svom marnošću i brigom da ne bi onamo i smrt ušla.“ 
 
Ovakva naslonjenost na evanđelje, sloboda od svih stvari i pouzdanje u Boga i njegovu volju, Franji omogućava da doista živi malenost. Riječ je najprije o malenosti pred Bogom koji je za njega „svemogući, presveti, svevišnji i najviši“, „svako dobro, najviše dobro, sve dobro“ (HvČs 11). U toj malenosti pred Bogom on prepoznaje i veličinu svih Božjih stvorenja. Zato mu svi ljudi i sva stvorenja mogu biti braća i sestre, a on se pred svima prepoznaje manjim, pa im pristupa u poniznosti i s povjerenjem. Tako se može reći da je obnoviteljska snaga franjevačke karizme u tadašnjoj Crkvi za Franju bila najprije malenost pred Bogom i svim njegovim stvorenjima, a iz toga je proizlazila želja za korjenitim življenjem evanđelja, novost načina života i novost odnosa prema svima i prema svemu.
 
Papa Franjo je kao ciljeve Godine posvećenog života postavio sljedeće: zahvalno gledati na prošlost, živjeti s ljubavlju sadašnjost i s nadom gledati budućnost. Čini mi se da se najradije vraćamo u svoju prošlost koju doživljavamo boljom i “slavnijom” od sadašnjosti. Kako bi osobe posvećenog života trebale živjeti, koje izazove svladati, da doista budu uprisutnjujući znak Božjega kraljevstva u današnjemu vremenu?
 
Fra Darko: Kad je riječ o zahvalnom gledanju na prošlost, mislim da trebamo pokušati biti manje slavljenička Crkva. Previše se spominjemo slavne prošlosti, a da to nema većih poticaja za sadašnjost i budućnost. Veliki i značajni događaji iz prošlosti naših redovničkih zajednica, osobito karizme utemeljitelja, trebaju nas poticati za život danas. Ako se želimo podsjećati velike prošlosti svojih zajednica, dobro je podsjećati se i na onu „malu“ vlastitu povijest i vidjeti gdje je u njoj bio prisutan Bog, počevši od prvoga poziva pa sve do danas. Takav pogled može svakome od nas pomoći da s više pouzdanja živi sadašnjost i gleda u budućnost. Potrebno je neprestano se podsjećati koje je poslanje što sam ga od Boga primio. Koja su to sredstva? Na koji način surađujem s Bogom? To su vrlo konkretna pitanja svakodnevnog života. Kome sam poslan i zašto? I na toj mogućnosti da budem njegov poslanik valja zahvaliti.
 
Kad gledamo sadašnjost, možda i sami ponekad osjećamo zabrinutost zbog nedostatka zvanja i nemogućnosti da poslanje vršimo na način na koji smo ga vršili prije deset ili dvadeset godina, ili na način na koji su ga vršili prije nas u našim zajednicama. Samostani ponekad zjape prazni. Prisiljeni smo tražiti kako ih osmisliti. Pred ovakvim razmišljanjima nije dobro rezignirati, prepustiti se i čekati smrt. Sjetimo se: Bog je htio u svojoj Crkvi uvijek imati osobe posvećenog života. Trenutak krize u pojedinim zajednicama može biti poziv na obraćenje, može biti opomena, ali i svojevrsno čišćenje. Trebala bi nas potaknuti na promišljanje o karizmi i poslanju zajednice, ali i na promišljanje o dosljednosti našega života. Počnimo doista živjeti evanđeoski! Takva promjena, koja počinje na osobnoj razini, unosi nadu.
 
To nas dovodi i do treće teme Godine posvećenog života. Potrebno je „sa strašću živjeti sadašnjost“. To podrazumijeva zaljubljenost, istinsko prijateljstvo, duboko zajedništvo. Mogu se pitati, jesam li najprije zaljubljen u Krista? Je li on moj Zaručnik kojemu se sasvim predajem? Je li on sav moj život? Je sam li usmjeren na njega poput Zaručnice u Pjesmi nad pjesmama? Jesam li doživio takvu zaljubljenost i u odnosu na život evanđeoskih savjeta? Da bih nekoga ili nešto ljubio, da bih bio zaljubljen, moram poznavati, pa je to uvijek poziv na neprestano dublje upoznavanje karizme, povijesti i poslanja vlastite zajednice.
 
Ako želimo živjeti kao svjedoci Božje prisutnosti na zemlji, moramo se približiti ljudima našega vremena. Što ljudi današnjice očekuju od redovnika i redovnica? Kako ih doživljavaju?
 
Fra Darko: Moj je dojam da ljudi od nas prije svega očekuju iskrenost, a onda i dosljednost. Svakako nas još uvijek doživljavaju kao ljude molitve i Božje blizine. To je za nas velika odgovornost. Moramo paziti da se ne skrivamo iza svojih samostanskih zidina i iza svojih redovničkih odijela. Morali bismo, poput svetoga Franje, biti otvoreni i otkriveni za sve. Na to nas potiče i papa Franjo kad toliko puta ponavlja da Crkva treba izići iz sebe same. I mi trebamo znati naći i snage i načina za takav izlazak i za otvaranje prema periferiji, prema onima koji su u bilo kakvoj potrebi, od potrebe za materijalnim do potrebe za duhovnim, pa i do potrebe za jednostavnom ljudskom blizinom i razumijevanjem.
 
Na ovogodišnjim Redovničkim danima održao si predavanje o radosti kao značajki mesijanskoga doba. Koju vrijednost ima radost u redovničkome životu i svjedočenju?
 
Fra Darko: Radost koja se može nazvati mesijanskom radošću nije neko razuzdano veselje, nego radost utemeljena u blizini Boga koji nam se objavio u Isusu Kristu i odlučio biti s nama do svršetka svijeta. Ljudima nisu potrebni umjetni osmjesi. Takvi nas napadaju s reklama i oglasa. Čovjeku današnjice potrebna je ona duboka radost koju živim i kad mi je teško, kad sam bolestan, kad trpim nepravdu, kad me prezru, kad me ne razumiju, kad sam usamljen i kad izgubim nekoga tko mi je drag. Tu radost može mi dati samo Gospodin Isus Krist, moj Zaručnik koji me pozvao na svoju svadbenu gozbu. U redovnički život takva radost unosi pouzdanje i mir. Ona mi omogućava da na zdravim temeljima gradim odnose s braćom i sestrama.
 
Razgovala: s. Valerija Kovač