DRUŽBA SESTARA
FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE
Posjetite naš Facebook profil
He Qi Risen Lord malaNajstarija kršćanska ispovijest vjere polazi od Isusova uskrsnuća (usp. 1 Kor 15). Bog je Isusa uskrisio od mrtvih i on se kao živi objavo apostolima. To je ona nenadmašiva novost, koju tada nitko od ljudi u Isusovu okruženju nije mogao zamisliti.
 
Uskrsnućem Isusa Bog je pokazao da je jači od smrti – od te najveće prijetnje u čovjekovoj želji da ne propadne, da živi vječno. Bog nam pokazuje da je uistinu Bog živih i da nas ne napušta, jer je po Isusu svima nama zajamčeno uskrsnuće. U tome je temelj i smisao naše vjerničke nade. Ona nije samo ljudska čežnja za boljim svijetom ili blaženim životom. Naša nada je utemeljena u Bogu, koji nam je uskrišenjem Isusa pokazao da nas neće iznevjeriti i da se u njega možemo pouzdati. Uskrsna nada nije motivirana samo našom željom da se dogodi ono što želimo, nego polazi od onoga što je Bog već stvarno učinio. 
 
Po Isusu Bog nam je osigurao novi život, i mi ćemo biti jednom dionici njegove pobjede nad svim onim zaprekama koje nas ugrožavaju: nad patnjom, nepravdom, grijehom, smrću, zlom. Isusovo uskrsnuće nama je jamstvo da ćemo i mi jednom uskrsnuti i tako ući u vječni život s Bogom. Isusovim uskrsnućem naša vjera stoji i pada, kako je to kazao apostol Pavao: „Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud i vjera vaša.“ (1 Kor 15,14). 
 
Čini mi se da o toj eshatološkoj dimenziji Isusova uskrsnuća vrlo malo govorimo. Kao da se pomalo bojimo, jer ne znamo kako će se i kada naše uskrsnuće dogoditi, ili možda zbog toga što nam se to sve čini još jako dalekim… No vjera u „uskrsnuće mrtvih“ odnosno „uskrsnuće tijela“ također je dio našega Vjerovanja, a temelji se upravo na vjeri da je Krist uskrsnuo. Kako još živimo u području vjere, a ne gledanja, ne možemo na način očevidaca znati što će se konkretno s nama dogoditi na svršetku ovoga svijeta. 
 
No, po Isusovu uskrsnuću i njegovu ukazivanju apostolima otkriven nam je osnovni sadržaj u koji vjerujemo. Najprije, kao što se Isus Krist tjelesno pokazao svojim učenicima, tako će svi ljudi i svaki čovjek uskrsnuti i tjelesno. Vjerujemo ne samo u besmrtnost naše duše, nego u naše uskrsnuće tijelom. Čitav čovjek će, u prožetosti svoga tijela i duše, uskrsnućem živjeti u vječnome zajedništvu s Bogom.  Nadalje, kao što je Uskrsli pokazavši svoje rane s križa, očitovao da je on i poslije uskrsnuća onaj isti Isus prije svoje smrti, tako ni mi uskrsnućem nećemo izgubiti sebe, svoj identitet, sve ono što ćemo ugraditi u naš zemaljski život, nego ćemo baš mi takvi sa svojom osobnom životnom poviješću, svojim osobnim iskustvima, svojim osobnim odnosima s drugima biti dovedeni do punine našega života. 
 
Tu nam ostaju otvorena pitanja koja nam postavlja fizika, biokemija, medicina glede naše tjelesnosti. No, mislimo na šire poimanje tijela, koje uključuje njegovu „materijalnost“ ali i njegovu „duhovnost“. Ne možemo znanstveno egzaktno opisati kako će izgledati naše uskrsnulo tijelo niti je to konačni smisao naše vjere u naše uskrsnuće. Poruka vjere je da će uskrsnuti čitav čovjek i čitav čovjek živjeti u zajedništvu s Bogom, a ne samo njegova „besmrtna duša“. Vjerujemo u uskrsnuće našega „materijalnoga“ tijela u kojem smo živjeli svoj zemaljski život, koje je bilo sredstvo našega izražavanja drugim ljudima, po kojem su nas drugi ljudi percipirali i prihvaćali, koje je prožeto našom osobnom dušom i koje našu dušu prožimlje. 
 
Kršćanstvo nije dualistička religija, koja vrednuje samo dušu, a tijelo i materiju zanemaruje. Vjera u uskrsnuće tijela pokazuje da se Bog ne odriče svoga stvorenja, nego da preobražava njegovu prolaznost i dovršuje njegovu stvorenost u konačnome zajedništvu sa sobom i svime stvorenim. Pri tom nam pitanje o odnosu duše i tijela u uskrsnulome čovjeku ostaje do kraja neodgovorivo. Njemački Katolički katekizam za odrasle (1985.) daje nam smjernice za razmišljanje: 
 
„Trebalo je izbjeći dvije krajnosti: na jednoj strani primitivni materijalizam, koji misli da ćemo kod uskrsnuća uzeti istu materiju, isto tijelo (meso) i iste kosti kao u ovome životu. No sada znamo, da već u ovome životu našu materiju mijenjamo tijekom otprilike sedam godina. Identitet osobe između ovoga i budućega života, prema tome, ne može ovisiti o identitetu materije […] „bit ćemo doduše isti, ali ćemo ipak svi biti promijenjeni“ (usp. 1 Kor 15,50 sl). […] S druge strane tu promjenu se ne smije čisto duhovno razumjeti u smislu jednoga bez-svjetovnoga spiritualizma. Radi se o novoj, Božjim duhom promijenjenoj, preobraženoj tjelesnosti i o bitnom (ne tvarnom) identitetu tijela […] Tu sredinu između materijalizma i spiritualizma može se označiti kao duhovni realizam. On kaže, da će na kraju sve biti promijenjeno i preobraženo Duhom Božjim. O tome nemamo konkretne predodžbe. Znamo samo: mi, naš svijet i naša povijest biti će isti i ipak će na sasvim drugačiji način biti isti.“
 
Naša nada je u tome da ćemo uskrsnućem „prijeći“ u besmrtni, vječni način našega života s Bogom i u Bogu. Zato nas Isusovo uskrsnuće, s jedne strane, uvijek treba usmjeravati prema našoj nadvremenskoj i nazemaljskoj budućnosti: onome konačnome dovršenju, Isusovu slavnome dolasku na kraju vremena, našem uskrsnuću i susretu s njime. S druge strane, Isusovo uskrsnuće nam je istodobno snaga i poziv da naš sadašnji život, sa svim njegovim zahtjevima, živimo odgovorno i već sada ga činimo vrijednim za vječnost s Bogom.
 
S. Valerija Kovač
 
He Qi Risen Lord
He Qi, The Risen Lord