DRUŽBA SESTARA
FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE
Posjetite naš Facebook profil
Barmherzigkeit ObdachloserRazmišljajući o milosrđu, krenimo još malo dublje da bismo uočili razliku između lažnoga i istinskoga svjedočenja milosrđa. Lažno milosrđe može biti motiviranom barem trima često isprepletenim razlozima, ako su isključivo prisutna. 
 
Zbog „imidža“, straha ili „gnjavatora“
 
Ponajprije, svakako je lažno i glumljeno milosrđe ono koje činimo zbog sebe, premda na izvana to tako ne izgleda. Takvo milosrđe je ono koje činimo iz prikrivenih motiva – iz želje za priznanjem, da steknemo ugled čovjeka dobročinitelja, onoga tko sve voli, svima pomaže, tko je „sama dobrota“. Takvom čovjeku je važniji njegov izvanjski „imidž“ pred ljudima nego li samo djelo milosrđa koje čini ili čovjek kojemu pomaže. Takav čovjek pomaže javno, da svi vide, „pobrine“ se da drugi znaju i pričaju o tome koje je dobro drugima učinio. Važno mu je preko potrebitoga steći ugled dobročinitelja, ali ne vidi njegovu vlastitu vrijednost niti Gospodina prisutna u njemu. 
 
Drugi oblik lažnoga milosrđa jest i ono koje činimo prvenstveno iz straha pred Božjim sudom ili iz želje za vječnom nagradom. Često se upravo to prigovaralo kršćanima: da, tobože, ne čine milosrđe zbog iskrenog suosjećanja s drugim ljudima u nevolji, nego zbog želje za nagradom u nebu koju sami za sebe očekuju. Za otkrivanje istinskih nakana, presudno je zato pitanje, pomažem li da drugome stvarno pomognem, ili da zaslužim nebo? Je li moje dobro djelo samo sredstvo da se svidim Bogu i tako zaslužim vječnu nagradu? 
 
Naposljetku, lažno milosrđe je i ono koje činimo samo da bih se drugoga riješili, da nam više ne smeta, da nam ne dodijava, da ne ometa naš mir i našu savjest. Ni u tom slučaju milosrđe ne činimo zbog drugoga, nego zato što nam je drugi „naporan“, ili pak zbog toga što me ipak može peći savjest ako mu ne pomognem.
 
Iskreno milosrđe samo uz Božju pomoć
 
Kada je milosrđe iskreno djelo, opet nam kazuje Isus u svome o govoru o posljednjem sudu. Oni koji će na sudu biti spašeni zapravo su pomogli jednostavno i izravno, bez da su pitali što će to njima samima donijeti, hoće li imati od toga zemaljske ili nebeske koristi. Oni jednostavno nisu zatvorili oči pred nevoljom bližnjega i pomogli su. Milosrđe se čini nesebično, i samo je tada ono istinsko milosrđe. Tako je činio i Isus. Zato ne želi da mi druge koristimo za svoje svjetovne ili pobožne svrhe, kao sredstvo našega ugleda, posvećenja ili spasenja. Iskreno milosrđe je kada ga činimo zbog Isusova poziva: „Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš nebeski.“ (Lk 6,36) Pravo milosrđe činimo samo onda, kada ne tražimo mirnu savjest, kada ne tražimo da se dobro osjećamo zbog dobroga djela. Pravo milosrđe činimo kada ga činimo nesebično, bez ikakve primisli o vlastitoj prednosti koju iz njega možemo izvući. Istinsko milosrđe svjedočimo kada bližnji u nevolji nije samo objekt, predmet naše milosrdnosti, sredstvo naše afirmacije putem milosrđa, nego jedini motiv i svrha našega suosjećanja. Broji se samo ili nesebično i iskreno milosrđe ili propušteno milosrđe. 
 
Barmherzigkeit Obdachloser
 
Postavlja se još pitanje zašto oni koji čine milosrđe susreću samoga Isusa. Milosrđe nam otvara oči vjere da u drugome vidimo Gospodina, koji se na poseban način solidarizirao i poistovjetio s najmanjima i potrebnima: „Bio sam gladan, žedan, stranac, gol, bolestan, u tamnici… Što god učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste.“ Bog je svoga Sina poslao da siđe u naše najdublje nevolje i potrebe, dotle da je sam na sebe preuzeo naše siromaštvo, krivnje i grijehe. Upravo zato nesebično učinjena djela milosrđa postaju mjesto susreta s njime. Bog se poistovjetio sa svom ljudskom nevoljom, i stoga ga susrećemo u onima koji su u najdubljoj bijedi i siromaštvu. Takav susret i za nas ima pozitivan učinak. Ta nesebičnost, zaboravljenost na sebe u djelima koja činimo, čini nas uistinu Bogu sličnima, jer je on samo milosrđe dotle da se sam poistovjetio s najslabijima i najpotrebnijima. Postajemo tada pravi Kristovi nasljedovatelji: milosrdni poput Oca nebeskoga.
 
I konačno, činiti pravo milosrđe zapravo možemo samo s Božjom pomoći, jer naše ljudske snage i motivacije nisu dostatne. Kao ljudi brzo odustanemo od činjenja dobra, posebno kada nam to postane zahtjevno, kada se traži naša ustrajnost ili kada nam drugi ne uzvrati na jednak način. Zapravo je to već Božja milost, da mi možemo milosrdno djelovati. Čovjekoljublje koje Bog od nas traži nadilazi naše ljudske snage. Bog zato nije samo primjer milosrđa, on je i izvor naše milosrdnosti. Bez Božjega milosrđa naše bi snage bile brzo pri kraju. „Ali Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupâ, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni!“ (Ef 2, 4-5), kaže apostol Pavao. Božja je milost da smo mi milosrdni. To je onda još veći razlog da budemo milosrdni kao on, ali i razlog da nemamo isprike ako to nismo. Biti milosrdni, to je jedini izbor koji nam ostaje, ako želimo biti iskreni nasljedovatelji Isusa Krista.
 
Razmislimo
 
♦ Vodim li se u svome životu milosrđem, sousjećanjem i dobrotom ili to smatram slabošću?
 
♦ Doživljavam li Boga u svome životu kao onoga koji me obdaruje svojim milosrđem i ljubavlju, ili kao onoga koji mi ne pomaže, kojega nema kada mi treba, koji me ostavlja kada mi je najteže?
 
♦ Jesam li Bogu zahvalna za milosnu žrtvu njegova Sina za moje spasenje? 
 
♦ Vjerujem li da je Bog konkretno uza me, da me prati na mojim putovima i stranputicama?
 
♦ Mogu li u svome životu pronaći i otkriti konkretna iskustva milosrđa koje je Bog meni iskazao? Ili sam okrenuta samo negativnim stvarima, jadikovanju, glumljenju žrtve i prigovaranju?
 
♦ Jesam li svjesna da mi je potrebno Božje milosrđe? Jesam li svjesna svoje grešnosti, svojih pogrešaka kojima ne nanosim štetu samo sebi, nego narušavam odnose prema drugima i prema Bogu?
 
♦ Primam li radosno i zahvalno Božji dar milosrđa u sakramentu ispovijedi i pomirenja? Koristim li priliku koju mi Bog nudi za oproštenje grijeha?
 
♦ Znam li biti zahvalna za dobrotu, opraštanje, solidarnost ili pomoć koju primam od drugih ljudi, ili to smatram samorazumljivim?
 
♦ Jesam li u ovoj Godini milosrđa uspjela savjesnije svjedočiti Božje milosrđe i suosjećanje onima koji su ga tjelesno i duhovno potrebni?
 
S. Valerija Kovač