DRUŽBA SESTARA
FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE
Posjetite naš Facebook profil
Barmherzige Samariter2Potreba za milosrđem danas
 
„Uvijek imamo potrebu razmatrati otajstvo milosrđa. Ono je izvor radosti, vedrine i mira. Ono je uvjet našega spasenja. Milosrđe: to je riječ koja objavljuje otajstvo Presvetoga Trojstva. Milosrđe: ono je posljednji najviši čin kojim nam Bog dolazi ususret. Milosrđe: ono je temeljni zakon koji prebiva u srcu svake osobe,
 
kada gleda iskrenim očima brata kojeg susreće na životnom putu. Milosrđe: ono je put koji sjedinjuje Boga i čovjeka, jer otvara srce nadi da smo ljubljeni zauvijek usprkos ograničenju zbog svoga grijeha.“ (Papa Franjo, Misericordiae vultus, br. 2.) 
 
Na prvi pogled čini se da naš papa Franjo nije u pravu; barem što se tiče mjesta i važnosti milosrđa u današnje vrijeme. Suvremeni, posebice industrijski i tehnološki razvijeni svijet dominiran je mentalitetom koji teži za drugim vrijednostima kao što su uspjeh, karijera, napredak, učinak, individualizam, neovisnost, samooptimiranje, uvjerenost da čovjek sve može, itd. Vrijednosti su to koje čovjek želi postići sam svojim sposobnostima, umjesto da mu bivaju darovane. Želi svoj uspjeh sam zaraditi, ne želi da mu se išta poklanja. Primiti i prihvatiti od nekoga milosrđe djeluje mu čak ponižavajuće ili kao znak vlastite nesposobnosti i ne-vrijednosti. Sve što je dobio na poklon od drugoga, sve što nije sam „zaradio“, ostvario, djeluje mu manje vrijedno i njega samoga nedostojno.
 
Zahvaljujući industrijskom razvoju, prirodoznanstvenomu, tehnološkomu i medicinskome napretku po kojemu se čovjek osjeća sve više gospodarom ne samo svijeta oko sebe, nego i samoga sebe i svoga života, milosrđe nije u modi; ono djeluje kontraproduktivno, današnjem čovjeku strano i naizgled nepotrebno. Osjećaj suvremenoga čovjeka „da sve može“ ne ostavlja prostora za milosrđe. Najprije njemu samome nije potrebno milosrđe, a potom ne osjeća ni da je drugome milosrđe potrebno, jer poput njega samoga, i drugi bi trebali sami postići i ostvariti što im je potrebno. Konačno, ni milosrdni, dobri, suosjećajni ljudi nisu na cijeni. Istina, iskorištava se često njihova dobrota, ali ih se zbog toga ne cijeni, nego im se možda iza leđa podsmjehuje i pripisuje naivnost i ne-mudrost. Milosrđe se dakle povezuje sa slabošću, nespsobnošću, ovisnošću o drugome.
 
No, dubljim pogledom vidimo da je to samo jedna, vrlo često idealizirana strana našega suvremenoga svijeta, koju uživa tek mali broj privilegiranih. Svijetom, a čega smo i mi svjedoci, vlada beskrupulozni kapitalizam koji je usmjeren na dobit a ljudi su tek objekt iskorištavanja. Svijet je preplavljen diktaturama i često nevidljivim ideologijama, koje ljudima manipuliraju za skrivene interese ili koristi nekolicine vođa. Svijetom vlada siromaštvo, bijeda, nepravda i nejednakost mogućnosti i životnih uvjeta; nasilje i zakon jačega i sebičnijega; sve prisutnije prirodne katastrofe koje odnose živote stotina i tisuća ljudi; fanatični ratovi u kojima se za postizanje moći bez-savjesno žrtvuju drugi ljudi…
 
Svijetom vlada i duhovna praznina, umišljenosti u sebe, neznanje i neprihvaćanje grijeha, ili čak beznađe da čovjeku nema otkupljenja… Suprotno industrijskim i tehnološkim dostignućima, koji su čovjeka trebali uljuljati u vlastitu sigurnost i budućnost, današnji čovjek je ugrožen kao čovjek, u svome dostojanstvu i u svojoj egzistenciji, a strah za život, posao, kuću, obitelj, strah od samoće, bolesti, smrti, nevolja i kataklizmi na razini čovječanstva zamućuje mu nadu i povjerenje u dobru budućnost. Naš svijet, premda to ne želi priznati, vapi za milosrđem, za ljubavlju, dobrotom, pravednošću, pomoći, nesebičnošću, poštenjem, ljudskošću, dostojanstvom, suosjećanjem s drugima. Naš naizgled „jaki“ svijet treba nešto „slabo“, nešto što na prvi pogled ne pripada njegovu mentalitetu: milosrđe. 
 
„Milosrdni kao Otac“
 
Isus nas poziva da sami u svome životu, u svojim mislima, komunikaciji i djelovanju budemo također poput njegova Oca: „Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš nebeski.“ (Lk 6,36) Milosrđe je naš put prema Bogu i prema drugome čovjeku. Milosrđe čini da u drugome vidimo Boga i nas čini sličnima Bogu. Isusov poziv zato nije tek prijedlog koji kao kršćani možemo i ne moramo slijediti. Milosrđe je jedini pravi način nasljedovanja Isusa Krista i njegova nebeskoga Oca. Još i više, milosrđe je „ulaznica“, mjerilo za život vječni. Isus jednom pripovijeda da će milosrđe biti kriterij posljednjega suda pri njegovu ponovnom dolasku. „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ kaže Isus onima s desne strane (Mt 25,40), a onima s lijeve prigovara: „Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.“ (Mt 25,45) Što smo to trebali učiniti?
 
Barmherzige Samariter2
 
Višestrukost današnjih nevolja
 
Kršćanska je tradicija razvila i utvrdila sedam tjelesnih i sedam duhovnih djela milosrđa kao načine nasljedovanja Kristova poziva na milosrđe. Tjelesna djela milosrđa su: 1. Gladna nahraniti; 2. Žedna napojiti; 3. Siromaha odjenuti; 4. Putnika primiti; 5. Bolesnika i utamničenika pohoditi; 6. Roba otkupiti; 7. Mrtve pokopati. Duhovna djela milosrđa su: 1. Dvoumna savjetovati; 2. Neuka poučiti; 3. Grješnika pokarati; 4. Žalosna i nevoljna utješiti; 5. Uvrjedu oprostiti; 6. Nepravdu strpljivo podnositi; 7. Za žive i mrtve Boga moliti. 
 
Milosrđe znači imati srce sažalno prema nevolji drugoga i pomoći mu, imati sućuti s drugim čovjekom u njegovoj bijedi i patnji. Prema nabrojenim djelima milosrđa najprije vidimo kako su vrlo različite nevolje u kojima se ljudi mogu nalaziti. Walter Kasper u svojoj poznatoj knjizi o milosrđu razlikuje nekoliko razina siromaštva i patnje. Najjednostavnije je vidjeti materijalnu bijedu: nemati krova nad glavom, gladovati i žeđati, nemati odjeće niti zaštite od vremena. Danas bismo toj elementarnoj nevolji mogli prebrojiti i nezaposlenost, zbog koje čovjek sam ne može izgraditi temeljne uvjete za život. Tu spadaju i bolesti i invalidnost, u kojima čovjek nema mogućnosti za prikladno liječenje i skrb. Ovoj materijalnoj razini trebamo nadodati i kulturnu i obrazovnu bijedu, koji su vrlo rašireni po svijetu: nepismenost, nemogućnost obrazovanja i pohađanja škole, što sa sobom nosi i smanjene mogućnosti za oblikovanje vlastite budućnosti, isključenje iz duhovnih i kulturnih dobara. Treće veliko područje današnje nevolje je ono na društvenoj razini: mnogi ljudi su izolirani od drugih, žive u anonimnosti i osamljenosti, a velik broj na svijetu biva izrabljivan na različite načine. 
 
I konačno spominje onu razinu siromaštva koju, čini mi se, danas najmanje zamjećujemo, a to je duhovna bijeda koja je vrlo rasprostranjena. U svijetu i u Crkvi mnogo je duhovno siromašnih: oni koju su svoj život usredotočili samo na materijalne stvari i nemaju drugih vrijednosti; oni koji ne znaju za Boga, koji ne poznaju Crkvu. U našem svijetu ima duhovnih stranaca kojima je srce bez doma, koji lutaju i traže, koji su obeshrabreni duhom, koji su duhovno slijepi. 
 
Iz raznolikosti današnjega siromaštva vidimo da samo materijalno milosrđe nije za čovjeka dovoljno. Ono ga čak na neki način ponižava, ako ostane samo na tome, jer čovjek je tjelesno i duhovno biće: kako mu je potrebna materijalna hrana, piće, kuća, tako mu je potrebna i duhovna hrana, piće, dom, sigurnost, Bog. 
 
Čini nam se da je danas puno teže činiti duhovna djela milosrđa: savjetovati nekoga u dvoumici, poučiti nekoga tko ne zna, upozoriti nekoga tko čini grijeh, utješiti nekoga tko je žalostan; oprostiti nekome tko te uvrijedio, i to uvijek iznova; nepravdu strpljivo podnositi,  za druge Boga moliti. S druge strane, danas je mnogima teško i prihvatiti duhovna djela milosrđa od drugoga, jer to shvaćaju kao slabost, nemoć, nesposobnost da sami nešto postignu, da pokažu svoje sposobnosti, da sami svoj život planiraju i vode, umjesto da su ovisni o drugome.
 
S. Valerija Kovač