DRUŽBA SESTARA
FRANJEVKI OD BEZGRJEŠNE
Posjetite naš Facebook profil
2017 8 Sinj2Od ranih stoljeća, a posebice od srednjega vijeka, u kršćanstvu su postala vrlo omiljena hodočašća kao tjelesni i duhovni čini vjere koji su se poduzimali iz različitih motiva:
 
kao pokora naložena za počinjene grijehe, kao zahvala Bogu za primljene milosti, kao molitva za posebna uslišanja, kao zamjenski čin namjesto nekoga drugoga… Hodočašće je bilo fizički veoma zahtjevno, ali i izvanjski opasno, jer su na putovima vrebale mnoge nepredvidive nedaće. Izvješća hodočasnika s putovanja u Svetu zemlju, u Rim ili u Santiago de Compostelu obiluju događajima s prijeđenoga puta, u kojima su od drugih ljudi doživljavali pomoć i potporu na svome putu, ali isto tako pripovijedaju kako im je nerijetko bio ugrožen i sam goli život, što zbog prirodnih, što zbog ljudski izazvanih nevolja. Odlučiti se na hodočašće bio je stoga ozbiljan i hrabar čin, jer dotični nije mogao sa sigurnošću znati hoće li se kući vratiti živ. Zato se u konačnici, bez dovoljne fizičke snage i materijalnoga osiguranja, ali nadasve bez molitve i povjerenja u Božju zaštitu nije moglo ni krenuti na hodočašće. 
 
Danas hodočašća, gledano iz perspektive izvanjske sigurnosti i pristupačnosti, nisu tako opasna i zahtjevna. No i dalje traže fizički napor, čvrstu volju, požrtvovnost i ustrajnost do svetoga cilja. Tko razmišlja ići na hodočašće, najprije dobro odmjeri svoje fizičke snage i izdržljivost, da ne bi posustao na pola puta. Također, danas se manje poduzimaju tako duga hodočašća pješice u nekadašnja tri najveća kršćanska hodočasnička mjesta. Rekla bih da je danas raširena „light“-verzija hodočašća. Ako već netko iz vjerskih motiva želi pješačiti, onda obično odabire neko relativno blisko svetište. U našem narodu, kao i kod većine drugih, redovito su to svetišta posvećena Majci Božjoj, koja se zbog snažne pobožnosti prema Mariji, danas mogu staviti uz bok nekadašnjim najvećim hodočasničkim mjestima kršćanstva.
 
Ove godine sam tako imala priliku hodočastiti u svetište Gospe Sinjske. Predviđeni put se nije činio posve dug: od Solina do Sinja ima tek nekih tridesetak kilometara, što se nije činilo odviše zahtjevnim. K tome, prije trideset godina sam već jednom hodočastila u Sinjsko svetište, tada iz Tomislavgrada, koji je udaljen sedamdesetak kilometara. Ako sam tada mogla izdržati toliki put, zašto sada ne bih ovaj upola kraći, pomislila sam. 
 
14. kolovoza uvečer, uoči svetkovine Velike Gospe priključili smo se u Solinu mnoštvu hodočasnika koji su imali isti cilj kao i mi. Odmah nas je zadivio prizor više od tisuću (pretežno mladih) hodočasnika, koji s ruksakom na leđima „marširaju“ cestom. Bilo je i nešto djece te odraslih i starijih osoba, a neki su čak hodili bosi samo s krunicom u ruci. I mi nismo mogli, a da ne uhvatimo ritam te povorke, pa smo punom snagom koračali uzbrdicom Solina i Klisa. Ostavili smo za sobom prekrasan pogled na osvijetljeni Split te se sve više odmicali u noćnu tamu prirode izvan naselja. Što smo se više udaljavali od električne rasvjete, to su nam jasnije sjale zvijezde na nebu i polumjesec koji nam je sasvim dovoljno obasjavao put. Taj dio ceste bio je rezerviran za hodočasnike, pa smo mogli sigurno i sabrano koračati. Neki su glasno molili krunicu, druga skupina je pjevala duhovne pjesme ili slušala glazbu, jedni su se šalili i smijali, drugi su samo šutke prolazili uronjeni u svoje misli. I mi smo izmjenjivali trenutke molitve, šutnje, divljenja prirodi i razgovora…
 
Nakon što smo prošli kroz Dugopolje, situacija se polako mijenjala. Poput drugih, i mi smo već počeli osjećati prvi umor, a sa strana ceste smo već nalazili hodočasnike kako se odmaraju. Nakon dobre okrjepe krenuli smo dalje. Više nismo imali osiguranu cestu za hod, pa se promet na cesti pojačavao i trebalo je više paziti kuda idemo. Jedva smo dočekali doći do Dicma, koji nam se iz daljine učinio tako blizu. Tu je noćna tišina prirode na našem hodočašću na trenutak prestala te ustupila mjesto žamoru skupina, glasnim razgovorima i smjehovima. Zatekli smo izrazito živo naselje, premda je bilo već iza dva sata po ponoći. Kafići su bili puni. Pekarnice, gostionice i benzinske stanice bile su otvorene i preplavljene mnoštvom mladih koji su tražili okrjepu i odmor. 
 
Razmišljala sam na licu mjesta o često izrečenoj kritici, da svetišta za sobom povlače komercijalizaciju, te se istodobno složila ali i protivila takvome zaključku. Evo zašto. Najprije, određene popratne ustanove za okrjepu i druge potrebe hodočasnicima i te kako olakšavaju put. U srednjem vijeku su na velikim hodočasničkim rutama, posebice na Putu sv. Jakova, nastajali cijeli gradovi, kao na primjer francuski Chartres, jer su hodočasnicima nudili hranu, odmor i smještaj, a tako su i sami gradovi ekonomski profitirali. S druge pak strane, i u ugostiteljskim djelatnostima se može pretjerati. Tijekom puta smo naišli na automobile parkirane uz cestu iz kojih se prodavala voda, krafne i druge sitnice. No, nigdje nisam vidjela niti jedan štand na kojem se hodočasnicima nudila mala, besplatna okrjepa, barem vodom. To bi bio mali ali značajan pokazatelj solidarnosti… Možda toga nije bilo jer je bila noć…
 
Ostavili smo iza sebe Dicmo te opet uronili u vedru i hladnu noć i sve češće odbrojavali kilometre koje trebamo još prevaliti. Hod nam je posebno otežavao promet na cestama, brza vožnja i nestrpljivi vozači automobila i motora, koji su nam svirali da im se sklonimo u stranu ceste. Tek kad bi intervenirala policija, stanje bi se popravilo. Naši glasni razgovori i molitve postajali su sve tiši, a noge sve teže. Gdje god se moglo sjesti, netko je već sjedio i malo odmorio. I naši odmori su postajali češći, jer hod asfaltiranom cestom ostavio je posljedice na naše tabane. 
 
Zadnji dio puta, onaj od Dicma do Sinja, osjećali smo najtežim. Nikako da u daljini ugledamo to mjesto, a već se naziralo i svitanje. Za taj dio puta koristili smo naše zadnje snage, ali nitko nije pomišljao na odustajanje, kad smo sada skoro pred ciljem. U Brnazama nam se priključivalo lokalno stanovništvo koje je tih par zadnjih kilometara na Veliku Gospu ujutro htjelo poći pješice do samoga svetišta. Mogli smo ih dobro razlikovati, jer su hodali laganim korakom, čak i u potpeticama, za razliku od nas od kojih je svatko jedva hodao s noge na nogu.
 
Niz Alkarsko trkalište popeli smo se do svetišta Gospe Sinjske. Već je davno svanulo, a jedna ili već tko zna koja po redu, skupina hodočasnika već je silazila nakon mise u pet sati. Umjesto ozračja pobožnosti, na trgu uz ulaz u samu crkvu zatekli smo živo raspoloženje s prodajnim štandovima i kafićima, koji su cijelu noć očito imali dobar promet. Kad sam to vidjela, sada sam se odmah složila s kritikom o pretjeranoj komercijalizaciji svetišta, jer se svi ti objekti jednostavno nalaze preblizu same crkve i time uvelike ometaju pobožničku sabranost.
 
U crkvu smo od mnoštva vjernika jedva ušli, i to u šest sati ujutro. Zadnjim snagama smo stajali tijekom cijeloga euharistijskoga slavlja. Vidno iscrpljeni, ali zadovoljni. Zato što smo stigli na željeno sveto mjesto i duhovno se osnažili. Što smo Majci Božjoj povjerili svoje zahvale i molitve, nevolje i radosti; što smo je zamolili za zaštitu i zagovor; što smo obećali da ćemo vjernije nasljedovati njezinu vjernost i odanost Bogu i njegovu planu s ljudima.
 
Svoje utiske s hodočašća uklopila bih u još jednu širu, zaključnu misao. Poznato nam je da u kršćanstvu hodočašće služi i kao metafora kojom se označava čovjekov život na zemlji. To znači da nismo stvoreni samo za zemaljsko i da naš život ovdje ne prestaje. Svatko od nas je stavljen na put života koji završava izvan granica zemlje, u nebeskoj domovini, u vječnome zajedništvu s Bogom i sa svima svetima. 
 
I stoga, nije li zbog ove životne metafore, hodočašće upravo za svetkovinu Velike Gospe najprikladnije? Zato što tada slavimo Mariju, koju je Bog zaslugama njezina Sina dušom i tijelom već proslavio u nebu. Marija je time prva od svih ljudi već došla na cilj svoga životnoga hodočašća, u Božje vječno kraljevstvo. Zato nam je Marija na nebo uznesena trajno nadahnuće za nasljedovanje na našem putu prema nebu, posebno onda kada se nakon napornoga hodočašća vratimo svojim kućama. 
 
S. Valerija Kovač